Vrste i uzroci nagluhosti

Razlikujemo gubitak sluha uzrokovan poremećajem u provođenju zvuka i gubitak sluha koji se temelji na poremećaju u zamjećivanju zvuka. Poremećaj u provođenju zvuka obično je uzrokovan mehanički, primjerice ušnom smolom. Najčešći je oblik nagluhosti staračka nagluhost koja se ubraja u poremećaje u zamjećivanju zvuka.

Staračka nagluhost
Jedan od najčešćih uzroka gubitka sluha je staračka nagluhost. Pritom se stanice s dlačicama u unutarnjem uhu oštećuju trošenjem i otkidaju. Na taj način više ne mogu provoditi zvuk pa dolazi do gubitka sluha. Od 40. godine starosti slušna sposobnost kontinuirano opada. Gubitak sluha, koji obično nastupa polako, često se ne uočava odmah jer tonovi ne postaju samo tiši, već se zvukovi i govor teško razaznaju.

Nagluhost uzrokovana bukom
Trajno opterećenje bukom većom od 85 decibela, primjerice u industrijskim pogonima ili glasnom prometu, dovodi do gubitka sluha. Čak i pojedinačni ekstremni doživljaji buke, primjerice prasak u samoj blizini osobe ili kretanje zrakoplova, mogu nepovratno oštetiti sluh. Kao i kod staračke nagluhosti, dolazi do oštećenja stanica s dlačicama koje više ne mogu prosljeđivati zvuk.

Poremećaj u provođenju zvuka ili poremećaj u zamjećivanju zvuka
Bolesti i nezgode također mogu dovesti do gubitka sluha, kao primjerice upale srednje uha, rubeola, zaušnjaci ili prijelom slušnih koščica. U tim se slučajevima najčešće govori o gubitku sluha uslijed poremećaja u provođenju zvuka ili poremećaja u zamjećivanju zvuka. Kod poremećaja u provođenju zvuka u pitanju je umanjeno mehaničko provođenje zvuka u vanjskom dijelu uha ili srednjem uhu. Kod poremećaja u zamjećivanju zvuka (senzoneuralni gubitak sluha) oštećenje je u unutarnjem uhu ili katkad u slušnom živcu koji vodi k mozgu. Uzroci gubitka sluha između ostalog mogu biti starost (staračka nagluhost), buka, upale unutarnjeg uha, infekcije ili Ménièreova bolest. Ménièreova je bolest oboljenje unutarnjeg uha kod kojeg dolazi do osjećaja pritiska u uhu, vrtoglavica koje traju satima, mučnine i povraćanja te pojačane nagluhosti pogođenog uha. Bolest često počinje smetnjama u području dubokih tonova te pritiskom u ušima dok se ne pojave prvi napadaji vrtoglavice.

Tinitus
Poseban je slučaj poteškoća sa sluhom tinitus – šum ili zviždanje u uhu. Uzroci mogu biti različiti. Nekad su to stalni ili privremeni utjecaj buke, ali često i stres, oboljenja metabolizma, upale čeljusti ili zuba te poteškoće vratne kralježnice. Stoga je teško pronaći određeni uzrok.

Slušna sposobnost određuje se pomoću dviju jedinica: visine tona i glasnoće. Visina tona (frekvencija) mjeri se u hercima, a cijeli se raspon sluha obično nalazi između 20 i 20.000 herca (Hz). Naš sluh najosjetljivije reagira na raspon frekvencije od 500 do 4.000 herca (Hz) – što je raspon ljudskog govora. Po pitanju glasnoće – koju se mjeri decibelima – granica neugode nalazi se pri 95 do 100 decibela (dB). Za sve iznad te granice potrebna je zaštita sluha.

Uz pomoć tih dviju jedinica određuje se prag čujnosti. Prag čujnosti je razina zvuka koju uho čuje. Ovisi o frekvenciji. Za frekvenciju od 2.000 Hz kod zdravog se sluha određuje zvučni tlak od 0 dB. Na temelju toga nagluhost se dijeli u pet stadija:

Uredan sluh: odstupanje slušne sposobnosti od određenog praga čujnosti do 20 dB u rasponu je urednog sluha.

Blaga je nagluhost u pitanju kod odstupanja više od 20 dB, pri čemu se primjerice kucanje ručnog sata ili šum lišća akustično više ne raspoznaju. Pogođene osobe mogu tek čuti tonove intenziteta od 25 do 40 dB.

Umjerena nagluhost počinje gubitkom sluha od 40 dB. To odgovara otprilike osnovnim zvukovima u naseljenim mjestima. Osobe pogođene umjerenom nagluhošću mogu tek čuti tonove intenziteta od 40 do 60 dB.

Teška nagluhost nastaje kod najmanje 60 dB. U tom slučaju ne možemo pratiti sugovornika ni kod normalne glasnoće govora.

Nagluhost na granici s gluhoćom počinje kod gubitka sluha s više od 80 dB. U tim se slučajevima ne čuju ni glazba ni zvukovi autoputa. Ako se gotovo pa ništa više ne čuje, u pitanju je gluhoća.